Izdvojeno

To smo mi – kriv je Alija, nije Milošević. Kriv je Bakir, ali nisu Dodik i Čović

Bošnjak koji ne poginje glavu je radikalan.
Bošnjak koji misli svojom glavom je radikalan.
Bošnjak koji se ne stidi svoga porijekla, vjere, nacije je radikalan.
Bošnjak koji ide u dzamiju, i javno i tajno, je radikalan.
Bošnjak koji se ne boji kazati šta misli je radikalan.
Bošnjak koji voli svoju Islamsku zajednicu i svog reisa je radikalan.
Bošnjak ne može biti neko ko voli Kralja Tvrtka i bana Kulina. Bošnjak voli samo Osmansko carstvo. Ako voli sve troje, nije Bošnjak.

Dobar Bošnjak vjeru drži medju svoja četiri zida, ili je ne drži nikako. Držao ili ne, o njoj nikada javno ne priča, a ako slučajno neko u njegovom društvu počne o njoj da priča, žestoko ga iskritikuje.
Dobar Bošnjak je onaj koji mrzi Mlade muslimane, Mustafu Busuladžića, a voli Titu.
Dobar Bošnjak je onaj koji kaže kako je u Titinom vaktu sve bilo bolje.
Dobar Bošnjak je onaj koji hoće jesti čvarke sa svojim komšijama Srbima.
Dobar Bošnjak je onaj koji kaže kako vjera i nacija nisu bitni.
Dobar Bošnjak je onaj koji kaže kako su Tudjman, Milošević i Izetbegović isti i da su nas oni zavadili.
Dobar Bošnjak je onaj koji ne podržava Islamsku zajednicu i reisa.
Dobar Bošnjak je onaj koji kaže kako više nikada ovdje neće biti rata.
Dobar Bošnjak je onaj koji ne voli da se izjašnjava kao Bošnjak.

Dobar Bošnjak je…

Vremena se ne mijenjaju. Ona su uvijek ista. Mijenjaju se ljudi. Živimo u vremenu poganih i opasnih ljudi, vremenu opasnih susjedskih politika, vremenu izdajnika u našim redovima, vremenu ‘političara’ koji prosipaju šuplju priču o nekim novim pristupima i politikama, a u Banja Luci i Trebinju neće dobiti ni glasa. Živimo u vremenu medija i politika koje nam polahko nameću da se moramo izjašnjavati kao umjereni muslimani. Jer, ne postoji više samo musliman. Postoji umjeren i radikalan musliman. Živimo u vremenu ljudi koji su spremni da ti kožu oderu i glavu sa ramena skinu ako misliš onako kako oni smatraju da ne treba da misliš.

Mi Bošnjaci smo vazda bili na vjetrometini. Kao što reče rahmetli Alija: ”Na ovom razmeđu svjetova, na ovoj vjetrometrini na kojoj ponekad pušu vjetrovi orkanske snage, Bošnjaci su se možda povijali, ali nisu iščupani iz korijena i uvijek su se ponovo uspravljali.” Dakle, ništa ovo nama nije novo. Nije prvi put. Ali, imamo li pravo i hrabrosti reći da nije ni posljednji? Šta radimo da ne bude posljednji?

Ima jedna fantastična priča o psu, koju sam pročitao u člancima akademika Ferida Muhića. Naime, bio pas koji je čuvao stado ovaca i stalno lajao. Svojim lajanjem je upozoravao na vuka koji je bio u blizni sela i svaki dan vrebao stado. Naravno, seljani to nisu znali. Jedan dan vuk uleti u stado i pokolje ovce. Seljani su mahom počeli okrivljavati psa: “Da on nije lajao, ne bi vuk ni došao!” I za kaznu ubiše psa. A upravo je suprotno: da su oni “čuli” lavež, znali bi da je opasnost u blizini i bili bi spremni.

E to smo mi – kriv je Alija, ali nije Milošević. Kriv je Bakir, ali nisu Dodik i Covic.

Nemojte da budemo kao ovi seljani iz priče. Nemojte da “ubijamo” one koji nas čuvaju. Otvorimo i uši i oči i slušajmo one koji nas upozoravaju.

Autor: Tarik Dautović

Tekst je preuzet sa FB profila autora

Popularno

To Top