Crna hronika

Kako su student, konobar i propali poduzetnik koji je vidio Gospu opljačkali 855.000 kuna

Antonio Komljen (26) je školovani pismoslikar sa znanjem engleskog jezika koji radi u jednom poznatom zagrebačkom kafiću kao konobar. U slobodno vrijeme se bavi oružanim pljačkama, ali mu to ide lošije od konobarenja. Prije pet godina iz zlatarne u središtu Zagreba izletio je s pištoljem i zlatom vrijednim nekoliko stotina tisuća kuna, koje je upravo bio orobio, ali su ga svladala tri slučajna prolaznika.

Antonio Bojbaša (21) je zagrebački student turističkog i hotelskog menadžmenta na dubrovačkom sveučilištu Libertas. Voli izlaziti na mondena mjesta, piti skupocjena pića, voziti dobre aute i brze glisere.

Martin Oršulić (26) sin je dugogodišnjeg predsjednika HDZ-a Metkovića Nikole Oršulića, gradskog vijećnika koji je bio oporba ljudima bivšeg gradonačelnika Bože Petrova. Bio je direktor vlastitog poduzeća prije nego je ono s velikim dubiozama završilo u stečaju. Do sada je u medijima bio u dva neobična slučaja: u jednom, kada je otac Nikola digao galamu jer mu je sina Martina policija na četiri sata zatvorila u ćeliju jer je bez položene “A” kategorije upravljao skuterom od 125 kubika te u drugom, kada se sam javio kao svjedok svijetlećeg Gospinog kipa u kući vidjelice Vicke u Međugorju.

Istraga od sedam dana

Trojica mladića malo toga imaju zajedničkog, možde i ne samo na prvi pogled. Ono što ih spaja stane u dvije riječi: “laka lova”. Istražitelji iz karlovačke policije i tužitelji iz karlovačkog Državnog odvjetništva smatraju da oni stoje iza jedne od, ako ne najvećih, onda zasigurno najmaštovitijih pljački koje su izvedene na našim autocestama. Dalo se to zaključiti već po šturom policijskom priopćenju s kraja travnja prošle godine u kojem su izvijestili javnost da se se kod Tunela sveti Marko, desetak kilometara daleko od Karlovca, dogodio prepad koji su izveli pljačkaši prerušeni u policijske presretače “Kobre”. Odnijeli su plijen težak 855.000 kuna. Policija ih je s kaznenim djelom povezala za samo sedam dana, relativno brzo s obzirom na silni trud i planiranje koje su pljačkaši uložili u operaciju koja se kod nas mogla gledati samo na filmovima američkih produkcija, kasnije su pohapšeni, svak u svoje vrijeme, te bi se uskoro trebali naći na optuženičkim klupama karlovačkog suda gdje će se suočiti s ovim vrlo ozbiljnim optužbama.

Vlasnik novca koji je čudnovato nestao 25. travnja 2016. godine u 23 sata bio je Damir Petković (40), poduzetnik iz Čapljine. On ne želi ulaziti u detalje ove priče, iako su mu vrlo dobro poznati.

– Zahvalan sam policiji što je vrlo brzo i vrlo dobro odreagirala u ovom slučaju, a hrvatskom pravosuđu prepuštam da ga okonča – rekao nam je Petković, koji još uvijek nije došao do svojeg novca.

On je vlasnik veleprodaje mobitela i zastupnik Samsunga za BiH, a ima i lanac benzinskih postaja. Jedna od njih slovi kao benzinska na kojoj se prodaje najjeftinije gorivo u Hrvatskoj. Ona tehnički i nije na području RH, međutim, da bi se došlo do nje, ne mora se prijeći nijedna granica. Sagrađena je blizu graničnog prijelaza Metković-Doljani. Ima nekoliko poduzeća u kojima zapošljava pedesetak ljudi.

Jedan od njegovih tadašnjih zaposlenika bio je Kažimir Brkić (24) iz Širokog Brijega, a radio je na poslovima vozača. Bio je pouzdan i pošten, pa je Petković preko njega i do sada slao gotovinu, kada je trebalo platiti akontacije za neke poslove koje bi sklopio, zato nije ni najmanje razmišljao je li on prava osoba da preveze veću količinu gotovine za Zagreb, kojom je trebao isplatiti stan koji je tamo Petković pogodio.

U posljednje vrijeme Kažimiru se približio Martin Oršulić, je li u njemu tražio pravog prijatelja ili je osjetio da bi se iz takvog prijateljstva moglo izroditi brza zarada, ne zna se. U svakom slučaju u vremenu prije pljačke oni su se učestalo družili. Oršulić je na taj način doznao za Kažimirov put u Zagreb, kao i da će voziti veliku količinu gotovine. Je li mu se Kažimir povjerio, je li mu vidio poruke u mobitelu iz kojih bi to mogao doznati ili mu se pak možda izlanuo čovjek u lokalnoj mjenjačnici, sada je najmanje bitno. U svakom slučaju, on je tada aktivirao plan koji je očito davno prije bio skovan. Nazvao je svojeg prijatelja iz djetinjstva, Zagrepčanina Antonia Bojbašu, čiji otac je rođen u jednom selu kraj Metkovića, te se znaju od malih nogu. Bojbaši je trebao i zagrebački partner, s ponešto iskustva u ovakvim situacijama. Našao ga je u svojem imenjaku Komljenu, s kojim se prije nije družio, već su se spojili preko zajedničkih prijatelja.

Na vijaduktu preko autoceste

Petković se sa svojim vozačem Brkićem našao kasnog travanjskog popodneva ispred svoje benzinske postaje, i predao mu novac. Oršulić je tada sjedio u kafiću iste postaje. Kažimir je sjeo u službeni Citroen C4 i krenuo put Zagreba. Obojica su ga ispratila pogledom.

Za to vrijme u Zagrebu su trajale posljednje pripreme za oružani prepad na autocesti. Za volan Škode Octavie karavan sive boje koju je unajmio Bojbaša sjeo je Komljen. Vozilo, dakako, nije slučajno bilo te marke i te boje. Htjeli su ostaviti dojam da se nalaze u civilnom policijskom vozilu.

U njega su ugradili unutarnje “bljeskalice”, kakve imaju presretači, nabavili su policijske značke, te sa sobom ponijeli još jedne registracijske pločice, koje su u međuvremenu ukrali s jednog parkiranog vozila. Na autocestu su ušli na Lučkom i krenuli put juga, ususret Kažimiru Brkiću, no van su izašli već na čvoru Bosiljevo, zaustavili su se na vijaduktu preko autoceste. Tu su srpljivo čekali nailazak Citroena C4. Bili su na predobroj poziciji da ga ne bi mogli opaziti. Nije, naime, teško izračunati u koje vrijeme bi on mogao proći ovom dionicom, s obzirom da su imali dojavu vremena kada je krenuo. Osim toga, s današnjom tehnologijom, najmanji je problem utvrditi nečiju lokaciju ili ga pratiti online. Brkić je konačno naišao nešto prije 23 sata, a oni su se sjurili na autocestu. On je vozio 110 km/h, pa im ga nije bio problem sustići. Pratili su ga nekih petnaestak kilometara vozeći iza njega, sve do ulaska u Tunel sveti Marko.

U samom tunelu uključili su bljeskalice. Brkić je pomislio da se radi o presretaču, bio je svjestan da nije vozio prebrzo, ali je pomislio da vjerojatno postoji neki drugi razlog zašto ga žele zaustaviti. Odmah po izlasku iz tunela, skenuo je udesno na zaustavnu traku. Komljen je ostao u Škodi, a iz nje je izašao Bojbaša. Bio je obučen u civilnu odjeću, ali se predstavio kao policajac.

Legitimirao se značkom, pozdravio vojničkom pozdravnom gestom, koju često policija koristi u ovakvim prigodama (rukom je taknuo sljepoočnicu, pa je otpustio), rekao Kažimiru da kontroliraju promet te ga zatražio vozačku i prometnu dozvolu, kao i da izađe iz vozila. Kažimir je poslušao, no Antonio ga je vani dočekao s uperenim pištoljem i rekao mu: Daj novac!

Kažimir je posegnuo u džep, mislio mu je dati ono što je imao u vlastitom novčaniku, no ubrzo mu je pljačkaš dao do znanja što doista želi: “Ne taj novac, nego onaj novac! Požuri se, ako ti je život mio”.

Kažimir je otišao u auto i izvukao smotuljak i predao ga. Lopov je od njega uzeo još nešto: ključeve od vozila i oba mobitela koja je ovaj imao. Te predmete bacio je s autoceste negdje u mrak.
Kažimir Brkić ostao je šokiran na autocesti, a lažni su se policajci dali u bijeg. Prvo što je mogao učiniti bilo je nekoga zaustaviti, no to nije bilo jednostavno u noći, kada intenzitet prometa nije toliko gust, a osim toga, bio je zaustavljen nezgodnom mjestu, tik na izlazu iz tunela. Trebalo je proći dvadesetak minuta prije nego će mu netko stati i posuditi mobitel, da ovo što mu se dogodilo ispriča gazdi Damiru Petkoviću. Petković odmah zove policiju, no baš nekako u to vrijeme siva Škoda već silazi s autoceste. Ne u Lučkom, već u Jastrebarskom, i sada s lažnim, ranije ukradenim registracijskim pločicama.

Karlovačka policija dolazi na mjesto događaja. U prvi mah mislili su da će lako riješiti slučaj. Normalna ljudska, na samo policijska reakcija, bila bi posumnjati u priču vozača Kažimira Brkića, te zaključiti da je i on sam bio dio urote koja je rezultirala pljačkom velike količine novca. No, stvari se po tom pitanju kompliciraju nakon što je nad njime provedeno poligrafsko ispitivanje, koje je Brkić prošao bez problema. Za to vrijeme je Oršulić s prijateljem iz Metkovića krenuo put Zagreba po svoj dio plijena, tamo ga je čekalo 44.000 eura. Opel Insigniju kojom su putovali iz Metkovića od rent a car kuće na svoje ime rentao je taj prijatelj, vjerojatno ni ne znajući pravu svrhu putovanja.

Sakrio lice iza A4 papira

Policija je ispred sebe imala prilično veliki izazov, ući u trag razbojnicima koji im za tako nešto i nisu ostavili previše materijala. Osim toga, trebalo je javnost uvjeriti kako pravi policajci doista nemaju nikave veze s ovim nedjelom. Krenuli su s češljanjem nadzornih kamera s naplatnih postaja na autocesti i provjeravanjem sve i jednog vozila koje je kroz njih prošlo u ključnom periodu. Tada su shvatili jednu neobičnu stvar, koja će se pokazati ključnom u otkrivanju lopova.

Provjerom sive Škode Octavije shvatili su da se na njoj nalaze registracijske oznake Škode Fabije. Osim toga, vozač i suvozač su na izlazu skrivali lica, vozač arkom papira A4, a suvozač sjenilom iznad vjetrobranskog stakla. To je bio trenutak kada se počelo odmotavati klupko. Lažni policajci napravili su dvije ključne pogreške. Umjesto da tragove zametu krađom registracije s neke druge Octavije iste boje, čime ne bi navukli sumnju, oni su registracije skinuli s Fabije, koja sprijeda, iako se radi o manjoj klasi vozila, izgleda kao Octavia. I da stvar bude bolja, učinili su to, sasvim slučajno, s parkirališta i s vozila u vlasništvu iste renta a car kuće od koje su unajmili Octaviu. Ovu poveznicu lako je bilo utvrditi kada je polcija pokucala na vrata zagrebačkog poduzeća koje se bavilo najmom vozila, jer su sada imali jasnu vezu između dva vozila, ali i ime osobe koja je vozilo unajmila – Antonia Bojbaše. Bilo je to svega nekoliko dana nakon pljačke i u trenutku dok on još nije spomenuto vozilo bio vratio. Policija mu je pokucala na vrata i uhitila ga. Njegov imenjak pobjegao je iz Zagreba u Dubrovnik, no bilo je samo pitanje vremena kada će uhititi i njega, kao i njihovu metkovsku vezu. Sve policiji potrebne informacije za njihovo povezivanje s pljačkom nalazile su se u Bajbašinom mobitelu.

Kriminalističko-pravosudni postupak je krenuo, njima su određeni istražni zatvori, koji su bili ukinuti još u prošloj godini, kada je postalo jasno da više neće moći utjecati na svjedoke ili ometati istragu.

Sudeći po njihovim profilima na mrežnim stranicama vrijeme su ovoga ljeta uglavnom provodili na Jadranu, doduše ne u zajedničkom aranžmanu, ali bilo im je ljepo. Je li na taj luksuz trošen Petkovićev novac ne može se sa sigurnošću tvrditi. On će na njega čekati godinama. Tek kada se, i ako se, sudski dokaže njihova krivnja, Petković će moći pokrenuti privatnu parnicu kojom će ga moći potraživati.

Koliko im je donijelo olakšanja, toliko je razriješenje kaznenog djela donijelo i novih problema, kako Damiru Petkoviću, tako i njegovom vozaču Kažimiru Brkiću. Brkiću je u poštanskom sandučiću osvanula poruka sledećeg sadržaja: “Ako budeš svjedočio protiv nas u Karlovcu, bit ćeš ubijen”.

Za mladića je to bilo previše, pa je zbog silnog stresa prestao raditi za Petkovića i odselio s adrese na kojoj je primio prijetnju. Njemu je u zrak dignut automobil BMW6 vrijedan 70.000 eura. Dva tjedna kasnije pred vratima mu je osvanuo paket u kojemu je bila ručna bomba i poruka.

Jutarnji

Popularno

To Top