Izdvojeno

Kako su Vučićev uzor, “najveći srpski premijer”, i ustaški poglavnik htjeli “podijeliti” BiH!

Milan Stojadinović ponovo je popularan u Srbiji. Bivšeg predsjednika Vlade i ministra finansija Kraljevine Jugoslavije na velika vrata u srbijansko društvo uveo je upravo Aleksandar Vučić navodeći ga kao svog neformalnog uzora, pa je u tom duhu i aktuelnoj premijerki Ani Brnabić poklonio knjigu o Stojadinoviću, valjda kao putokaz za politički put kojim bi njegova Srbija treba ići. Slijedom Vučićevih poteza i utjecajni beogradski „Nedeljnik“ posvetio je seriju tekstova Stojadinoviću, kiteći ga titulom „najvećeg premijera u modernoj istoriji“.

Milan Stojadinović, rođen u Čačku 1888. godine, bio je značajna društvena i politička figura u Kraljevini Jugoslaviji. Školovan u Minhenu, Berlinu i Potsdamu, doktorirao je na tezi o njemačkom budžetu, a 1912. godine odlazi u Pariz gdje je radio u tamošnjem Ministarstvu finansija. Stojadinović je bio izuzetno obrazovan čovek, govorio je nekoliko svjetskih jezika, a slovio je za finansijskog genija.

Nakon što je u tri navrata obnašao dužnost ministra finansija, Stojadinović 1935. godine dolazi na čelo jugoslovenske vlade. Pokušava da stabilizuje prilike u državi, poziva se na amanet Aleksandra Prvog Ujedinitelja o potrebi očuvanja jugoslavenske države i vladu formira zajedno sa slovenačkim liderom Antunom Korošecom i muslimanskim liderom Spahom. Nudio je da taj savez ojačaju i Hrvati ali oni nisu pokazali interesovanje. Tražili su izmjenu Ustava i autonomiju.

Sredinom 1938. Englezi u balkansku politiku unose nove elemente i traže da se riješi tzv. hrvatsko pitanje, vršeći na taj način pritisak na Stojadinovićevu vladu. Englezi u tom smislu imaju podršku i kneza Pavla, što je dodatno otežalo Stojadinovićevu poziciju. Pored toga, Stojadinović je vodio politiku intenzivnog zbližavanja Jugoslavije s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, što se Britaniji, dakako, nije sviđalo. Stojadinović je iz pragmatičnih razloga odbijao dati bilo kakve ustupke Hrvatima.

U međuvremenu je izgubio i vjeru u Jugoslaviju, pa je razmišljao o stvaranju velike srpske države, i sve to sa elementima koji će se kasnije pojaviti u sporazumu sa Pavelićem. Naime, Stojadinović se, nakon što je Hitler pripojio Austriju Njemačkoj, a Musolini planirao slične akcije, susreo sa italijanskim ministrom vanjskih poslova, grofom Ćanom i razgovarao o italijansko-srpskim zajedničkim interesima. Načelno je dogovoreno da u pretpostavljenom razvoju događaja, Srbi napuste zapadne krajeve tadašnje Jugoslavije, stacioniraju se iza linije koja bi išla centralnim riijekama Bosne a da Italija, uz saglasnost za stvaranje male i skučene Hrvatske, pomogne uspostavu velike Srbije.

Italija bi, po tom planu, dobila Gorski kotar i jadransku obalu od Rijeke do ispod Splita a sve ostalo ušlo bi u sastav srpske države. Knez Pavle saznaje za taj sastanak, obavještava Britance, a ovi mu izdaju naređenje da smijeni Stojadinovića.

Vladu preuzima Dragiša Cvetković, pravi sporazum s Vladkom Mačekom i tako 26. augusta 1939. godine nastaje Banovina Hrvatska u koju ulazi i dobar dio teritorije BiH. Ovaj Sporazum i dalje politički utjecajan Stojadinović je proglašavao nacionalnom izdajom, a jugoslovenski vlasti u strahu da bi ponovo mogao doći na vlast odlučuju da ga protjeraju iz zemlje, odnosno daju Englezima “na čuvanju”.

Agent UDB-e

Milan Stojadinović se nakon završetka Drugog svjetskog rata nastanio u Argentini. U Srbiji su ostali njegov brat Dragomir i sestra. Vlasti su im zaplijenile imovinu, a brat Dragomir je osuđen na 15 godina robije. Kao emigrant sa političkim pedigreom, Stojadinović postaje finansijski savjetnik vlade provincije Buenos Airesa. Kako je njegova porodica bila zarobljena u Titovoj Jugoslaviji, 1952. godine načinio prvi korak da se približi UDB-i. Sreo se tada s trgovinskim delegatom Ljubibratićem u Buenos Airesu i kroz četiri odvojena razgovora je ponudio svoju pomoć zemlji. Sve je to uslovio za izmjenu statusa svog brata i sestre u Jugoslaviji. Tako Stojadinović postaje agent UDB-e, s kodnim imenom Mercedes.

Nije to bio prvi špijunski posao Stojadinovića, jer je on prije nego je pristupio srpskoj UDB-i, radio za Engleze i Nijemce, ali i za Italijane. Kao Titov špijun unutar antijugoslovenske emigracije u Agentini, pratio je i makedonske i slovenačke političke emigrante. Poseban zadatak mu je, međutim, bio da otkrije Antu Pavelića i stupi u kontakt sa ustaškim poglavnikom, koji je preko “pacovskih kanala” pobjegao u Južnu Ameriku. Udba je ustaškom poglavniku dala šifrovano ime Vjeverica, pod kojim ga je registrovao i tajni agent Mercedes.

Ante Pavelić je, kao poglavnik NDH koji je predvodio stravičan genocid nad srpskom, romskom i jevrejskom populacijom u ovoj marionetskoj nacističkoj državi, poput mnogih fašista utočište poslije rata pronašao u Argentini pod vodstvom Juana Perona. Među ustaškom emigracijom i dalje je uživao glas neprikosnovenog lidera, dok je i sam Stojadinović kao vjerovatno najznačajniji političar Kraljevine Jugoslavije smatran neformalnim srpskim vođom.

Stojadinović je ubrzo uspio da se približi Paveliću i postane njegov kućni prijatelj. Ključnu ulogu u njihovom zbližavanju odigrao je izvjesni Josip Subašić, Hrvat, publicista i izdavač koji je 1953. godine u Buenos Airesu pokrenuo časopis „Izbor“. Iz tog druženja rođena je ideja o „velikom pomirenju i sporazumu Srba i Hrvata“. Ideja je bila pomiriti narode tako što će se Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) razbiti na tri nezavisne države: Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju.

Sporazum Stojadinović-Pavelić

Odlučili su napraviti sporazum o razgraničenju kako bi se, prema Stojadinovićevim riječima „spriječilo da se ponove nesporazumi iz 1941.“. Granice Slovenije nisu predstavljale problem, pa je kao granica između Slovenije i Hrvatske uzeta već postojeća nacionalna granica u FNRJ (ovaj sporazum se ticao isključivo srpsko-hrvatskih odnosa i nije se bavio slovenskim pitanjem).

Prema sporazumu, granica između Srbije iIi Hrvatske, tzv. “Sveta srpsko-hrvatska međa”, presijecala bi Bosnu i Hercegovinu tačno po polovini te bi išla duž rijeka Dunava, Save, Bosne i Neretve te izbijala na Jadran, tako da bi obje zemlje zadržale većinu teritorija utanačenog Ustavom FNRJ.

Nova granica je trebala pratiti već postojeću granicu između SR Hrvatske i SR Srbije (SAP Vojvodine) do rijeke Save i granice sa SR BiH; zatim je granica trebala pratiti rijeku Savu do ušća rijeke Bosne u Savu; potom je granica trebala nastavljati rijekom Bosnom, zatim u produžetku linije njenog donjeg toka planinskim vrhovima do početka donjeg toka rijeke Neretve, i potom donjim tokom rijeke Neretve do Jadranskog mora. Na ovaj način Bosanska Krajina je trebala pripasti Hrvatskoj, dok bi najveći dio središnje i istočne Bosne, istočna Hercegovina i južna Dalmacija pripali Srbiji, uključujući Sarajevo te niže čitavu dubrovačku okolicu osim samog grada Dubrovnika. Jednostavno rečeno, obje zemlje ostvarile bi teritorijalne dobitke na štetu Bosne i Hercegovine. Sporazumom je trebalo biti predviđeno i da Crna Gora također uđe u sastav proširene Srbije, dok Makedonija nije spominjana, ali je najvjerojatnije Stojadinović zamišljao unutar Srbije.

Teritorijalno razgraničenje su dva bivša lidera krajnje lako dogovorila. Jedino pitanje razmimoilaženja ostao je Dubrovnik. “Nama Sarajevo, vama Banjaluka, koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira učinili bismo taj ustupak, a kao protivuslugu tražićemo Dubrovnik”, govorio je Stojadinović.

Ipak, Pavelić je smatrao da pitanje Dubrovnika treba riješiti referendumom na kojem bi se njegovi građani izjasnili gdje žele živjeti ili čak davanjem Dubrovniku statusa slobodnog grada.

Sporazum je također predviđao i mirnu razmjenu stanovništva (uz razmjenu imovine) tj. razmjenu svih Srba koji bi se tako zatekli u okvirima Hrvatske te svih Hrvata i onog dijela Bošnjaka koji se osjećaju Hrvatima, a ostali bi unutar granica Srbije. O samoj razmjeni stanovništva Stojadinović je, prema memoarima hrvatskog sveštenika i publiciste Đure Balokovića koji je prisustvovao prijemima, govorio:

„Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmjenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanja otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem.”

Službeni jezik na teritoriju Srbije bio bi isključivo srpski jezik ekavskog izgovora uz ćirilično pismo, a na teritoriju Hrvatske isključivo hrvatski jezik ijekavskog izgovora uz latinično pismo.

Reakcije

Većina pripadnika ustaške emigracije sporazum je od prvog dana dočekala na nož. S obzirom da su rijeku Drinu smatrali historijskom hrvatskom granicom, pravljenje dogovora sa Srbima kojim se BiH dijeli po sredini za njih je bilo djelo izdaje, te je nakon ovog sporazuma Pavelić izgubio značajnu podršku u ustaškoj emigraciji. Na taj način Stojadinović je uspio ostvariti primarni cilj UDB-e: približiti se Paveliću i sporazumom potpuno srozati njegov ugled među ustaškom emigracijom.

Pavelićevo prepuštanje dijelova Srijema, Bosne, Hercegovine i Dalmacije Srbiji je u ustaškoj emigrantskoj štampi uspoređivano sa Pavelićevim prepuštanjem dijelova Dalmacije Italiji 1941. godine, poteza koji su tvrdokorni elementi ustaškog pokreta također smatrali nacionalnom izdajom.

Titova Jugoslavija je bivala sve čvršća i snažnija i ništa nije nagovještavalo razvoj događaja o kojem su sanjali i govorili Stojadinović i Pavelić, pa reakcija na sporazum, prirodno, nije ni bilo.

Srpska četnička i ekonomska emigracija također se nije ni obazirala na Stojadinovićeve planove, uz komentar da dokon pop i koze krsti.

Ubrzo nakon ovog sporazuma, svrgnut je argentinski diktator Juan Peron, a od svojih ustaša prezreni Pavelić će novo utočište potražiti kod španskog diktatora Franca. Godine 1959. umro je u Španiji od posljedica atentata koji su dvije godine ranije na njega izvršili agenti UDB-e.

Milan Stojadinović će umrijeti pet godina kasnije u Buenos Airesu.

Nekadašnji najmlađi ministar finansija Kraljevine Jugoslavije, premijer, blizak saradnik Hitlerove Njemačke,„finansijski genij“, multimilioner, posljednje dvije decenije života proživjet će u emigraciji bez političkog utjecaja i moći, te kao agent UDB-e sklopiti sporazum o preustroju Jugoslavije podjelom BiH s Antom Pavelićem. UDB-a je pak svoj dio dogovora prema njemu ispoštovala, pa je 1955. njegov brat Dragomir pušten iz zatvora. Nakon izlaska pridružio se Milanu u Argentini, te također kao agent UDB-e zajedno s njim nastavio raditi za svoje jugoslovenske poslodavce.

Gotovo četiri decenije nakon sporazuma Stojadinović-Pavelić, stvarni lideri sa stvarnom moći postat će akteri novog političkog sporazuma kojim se dogavarao raspad Jugoslavije podjelom BiH. Riječ je naravno o sporazumu Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iz Karađorđeva.

Slobodna Bosna

Popularno

To Top