28 Sep 2016

Dželaludin Hodžić: Teze sarajevskih salonskih ljevičara Istaknuto

Ispis
Facebook Facebook

Pismo Nevena Anđelića sarajevskim prijateljima; Oslobođenje, 14. septembar/rujan 2016. godine.

Piše: Dželaludin Hodžić, Oslobođenje

Predizborna atmosfera u Bosni i Hercegovini se usijava. Svjedoči tome u velikoj mjeri i tekst Nevena Anđelića objavljen u Oslobođenju od prije nekoliko dana. Takvo usijanje događa se unatoč činjenici da je opozicija, prvenstveno ona opozicija čije stranačke centrale sjedište imaju u Sarajevu, još preciznije, potpuno izgubljeno djeluje opozicija koja se prilično pojednostavljeno pozicionira na lijevi centar političkog spektra. U tom smislu spomenuti Anđelićev tekst predstavlja svojevrsni vapaj kandidatima ljevice da se ujedine i ponude jednog kandidata kako bi se vlast sačuvala barem u općini Centar u Sarajevu.

Sam po sebi takav vapaj, umiven u pokušaj intelektualne, analitičke forme legitiman je. Problem se, međutim, ispostavlja u tome što je upravo takav tekst jedan od boljih primjera i pokazatelja zašto aktuelna opozicija, koju Anđelić određuje kao nenacionaliste, jeste u situaciji u kojoj jeste. Blago rečeno: otužnoj. Najprije, Anđelić u politički vokabular uvodi novi pojam određujući stranke čiji profil preferira kao nenacionaliste. Trebalo bi ovdje puno vremena da se odgonetne makar izbliza šta Anđelić pod ovim određenjem misli. Sasvim izvjesno i ovdje je riječ o poznatim tezama sarajevskih salonskih ljevičara koji bosanskohercegovačku noviju historiju i političku situaciju portretiraju na sljedeći način. U Bosni i Hercegovini dogodio se rat.

Za taj rat krivi su nacionalisti. U tom smislu, jednako su za tešku sudbinu i sve strahote ove zemlje krivi i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Poslijeratna situacija otprilike rezultira istom analizom i zaključcima. Sve bi, naime, po Anđeliću i njemu sličnima, bilo bolje kada ne bi bilo Stranke demokratske akcije. Ako pri tome ne bi bilo ni Bošnjaka (u bilo kojem smislu njihovog nestanka - kada već stvar nije riješena u ratu, najbolje bi to bilo postići na nekom popisu stanovništva) stvar bi, praktično, bila svršena. U tim analizama njihovi autori bave se uglavnom SDA-om. To je njihova osnovna boljka i prijetnja. Jasno je, dakle, kako se radi o poznatom, viđenom i obrazlaganom konceptu. Kako drugačije razumjeti Anđelićevo podrugivanje koaliciji SDA - SBB kao legitimnom institutu političkog sistema i sredstvu političke borbe. Tako je u Anđelićevoj vizuri takva koalicija “bratstvo” i predstavlja opasnost (?!), ali je isto to “bratstvo” poželjno na lijevom centru?

Dalje, tvrdi Anđelić, opet konfuzno, kako se SDA može ignorisati jer njeni “glasači iz godine u godinu istom nogom (sic!) glasaju i održavaju na istim nivoima”. So what, mister Anđelić? Zar se to ne zove stabilno biračko tijelo i vjerodostojna politika. Naravno, to je taj stav prema kojem svi ljudi nisu isti i njihovi glasovi ne vrijede jednako. Toliko o Anđeliću ekspertu za ljudska prava. Takav njegov odnos i analiza, ponavljam, najbolji su dokaz o kakvoj je ovdje opoziciji riječ.
Drugim riječima, beznadežna je opozicija koja se pokušava iz letargije trgnuti apelima iz Londona i to analizama koje jasno zrcale nazadne, pojednostavljene i intelektualno siromašne poglede na bosanskohercegovačku stvarnost, njene političke aktere i njihovu ulogu u onome što svjedočimo posljednjih četvrt stoljeća. Na sreću, utjecaj gospodina Anđelića i njegovih ideoloških istomišljenika irelevantan je, a njihove ideje u ovoj zemlji još zadugo neće predstavljati dominantnu političku snagu i program.

S druge strane, takva pozicija stranaka i političara koji se predstavljaju ljevičarima nije samo naš specifikum. Intelektualno potkapacitirana ljevica i Evropu i ono što je ideja Evrope dovela je pred liticu i spremna je, slijepo se držeći vlastitih zabluda, predati u ralje stvarne, radikalne nacionalističke pošasti koja na evropskom kontinentu trenutno nosi zastavu islamofobije, ali i ukupnog osiromašenja i ugrožavanja ljudskih prava i stečevina koje je naslijedila. Uostalom, da se još malo vratimo na lokalnu scenu koja Anđeliću služi kao paradigmatski osnov. Šta je to kvalitativno dosadašnja administracija nudila i kakvu viziju je prezentirala kada je riječ o sarajevskoj općini Centar ili gradu Tuzli? Ništa.

Jasminu Imamoviću u Tuzli je, recimo, veći problem manifestacija vjere u javnom prostoru nego svi komunalni problemi zajedno. To je u političkoj borbi legitimno. Dok god glasovima birača dolazi na mjesto gradonačelnika, nema mjesta nikakvim pučističkim tezama. Iako bi, zar ne, gospodine Anđelić, nakon izbora svaki zvaničnik trebao biti gradonačelnik/premijer/predsjednik svih građana, a ne samo onih koji su glasali za njega? O kandidatima u Centru, koje je Anđelić secirao, neću. To je učinio on i praktično nacrtao zašto niko od njih ne može i neće biti načelnik.

 

Tekst prenosimo iz Oslobođenja uz dozvolu autora